Plodna prološka zemlja, na ozemlju današnje Župa sv. Mihovila, u svojim njedrima sačuvala je tragove kršćanske prisutnosti iz daleke prošlosti; mogli bismo čak reći iz prvih stoljeća kršćanstva. To će reći: iz doba kad na ovim prostorima Hrvati još nisu ni obitavali. Prvo je takvo mjesto ostatak ranokršćanske crkve u današnjem prološkom groblju, čiji početci sežu najvjerojatnije u 5. st., a onda i ovo mjesto uz glavni izvor Vrljike ovdje na Opačcu, za koje se pretpostavlja da je svoje kršćansko obilježje poprimilo već u 6. stoljeću.
Jedna je činjenica pri tome vrlo znakovita: na obje te točke do danas, unatoč svim mijenama i povijesnim prelamanjima, iako možda i s većim ili manjim prekidima, obavlja se kršćansko bogoslužje. Stoga u ovom trenutku najprije prizovimo sebi u svijest ovo: mi pripadnici današnjeg naraštaja kršćana, ma još jasnije, mi ovdje okupljeni sljednici smo kršćanskih naraštaja iz daleke prošlosti i živ dokaz postojanosti Kristove Crkve na ovom prostoru, točnije na ovom mjestu na kojem upravo stojimo.
Danas je naša pozornost usmjerena na ovo ubavo mjesto na kojem je i u doslovnom i u prenesenom smislu izvorište žive vode: kako one koja utažuje našu tjelesnu žeđ tako i one koja nam dušu krijepi jer izvire iz Kristove riječi. Ovdje je, naime, isklijala klica koja se razrasla u Gospino svetište na Vrljici koje mi danas baštinimo i koje je najbrojnije okupljalište vjernika Imotske krajine i okolnih prostora. Povod je ovoga našega slavlja obnova ove crkve koju želimo posebno obilježiti blagoslovom i svetim bogoslužjem baš u trodnevnici pripreme za ovogodišnju svetkovinu Velike Gospe.
Ovdje uz Opačac nalaze se arheološki istraženi i konzervirani temeljni ostatci stare crkva i pripadajućih građevina. Postoji naznaka da je najstarija građevina na ovom mjestu vjerojatno neka ladanjska kuća iz rimskog doba. Prema oskudnim naznakama na ovom bi mjestu u 6. st. nastala benediktinska opatija. Iz toga se onda izvodi i ime ovoga lokaliteta Opačac – od naziva opatija, što je naziv za benediktinski samostan kojim upravlja redovnički poglavar opat.
Poznato je da su u vrijeme oblikovanja prve hrvatske države, u vrijeme hrvatskih knezova i kraljeva, na području današnje Dalmacije bili brojni benediktinski samostani. Benediktinci su tako odigrali veliku ulogu u doticaju pristiglih poganskih Hrvata i kršćanstva koje je ovdje već stoljećima cvalo. Oni su snažno utjecali na oblikovanje prve hrvatske države Njihovo geslo Moli i radi (Ora et labora) činilo ih je ne samo navjestiteljima Riječi Božje nego i neimarima uljudbene izgradnje čitave Europe pa tako i naših dalekih pređa.
Ipak, i oni su polako, reformirajući se i mijenjajući unutar sebe, ali i zbog zbog okolnosti polako nestajali s ovih prostora.
Govorimo li o lokalitetu na kojem se nalazimo, na ostatcima njihova obitavanja naselili su se franjevci. Povijesni izvori govore da ih je krajem 14. st. u ove krajeve doveo tadašnji hrvatski velikaš Ivan Nelepić koji je vladao ovim prostorom, a radi toga da bi se u vjerskom smislu skrbili za vjernike. Otada ono malo što više ili manje pouzdano znademo o vjerskoj pastoralnoj skrbi na prostoru Imotske krajine i susjedne Hercegovine vezano je uz franjevce. A i to malo tražimo u ostatcima rijetkih ruševina negdašnjih zdanja te u škrtim zapisima na pergameni ili papiru.
I arheološki istraženi ostatci oko nas daju nam temelj za tvrdnju da je ovdje krajem 14. i početkom 15. st. cvala nevelika franjevačka zajednica. Iz predturskog razdoblja iskopani su temelji crkve dimenzija 20×10 m s četverokutnom apsidom i sa skromnim arhitektonskim uređenjem. Okolo su pronađeni brojni ukopni ostatci, uglavnom iz 16. i 17. stoljeća. O životu franjevaca na ovom mjestu ne znamo gotovo ništa, osim da su zajedno sa svojim vjerničkim stadom bili izvrgnuti nasilju lokalnih turskih silnika. Kad je i to postalo neizdržljivo, fratri su, vjerojatno oko 1600. godine, preselili na Otočić u Prološkom blatu. Voda koja se u Blatu zadržava veći dio godine pružala je prirodan zaklon od samovolje i tlačenja vladajućih.
Ne znamo ništa pouzdano o početku i nastanku marijanskog čašćenja na ovom mjestu. Je li ono započeo još za benediktinaca ili su ga utemeljili franjevci? Svakako, franjevačka je pobožnost duboko obilježena čašćenjem Bl. Dj. Marije i vjerojatno su oni taj kult, ako ga i nisu utemeljili, razvili i širili u vjerničkom narodu. Nije ih u tome moglo pomesti ni tursko zatiranje. Svakako duboko iz doba dugotrajnoga turskog vladanja prostorom Imotske krajine ovdje se na Gospinu svetkovinu u ranim noćnim satima, u okrilju mraka i pod zvjezdanim ljetnim nebom, okupljalo vjerničko mnoštvo i u skrovitosti, pod vodstvom svojih fratara slavilo Majku Božju. Ostade taj običaj do danas!
Naime, i kad su fratri preselili na Otočić („Manastir”) u Prološkom blatu, a samostanski ostatci i crkva prepušteni zubu vremena, nastavili su s narodom na ovom mjestu slaviti Gospu.
Uslijed nepodnošljivih prilika fratri godine 1715. napuštaju i Otočić i bježe u primorje, najprije u Pisak pa u Omiš, gdje grade samostan i crkvu. Kad je 1717. nakon više od 220 godina oslobođena Imotska krajina i Osmanlije zauvijek protjerane, fratri se više nisu vraćali na Otočić nego su sagradili samostan i crkvu sv. Frane u podgrađu imotske tvrđave.
A na ovom mjestu nastavlja se Gospino čašćenje. Ostatke ruševina negdašnjeg samostana i crkve i okolno zemljište mletačka vlast daruje omiškoj obitelji Franceschi zbog njihovih zasluga u ratu protiv Osmanlija. Oni već 1719. na temeljima one iz predturskog doba grade nešto manju crkvu i daju je posvetiti Gospi od ružarija. Vlasnici su imali pravo birati kapelana crkve i skupljati milostinju za njezino održavanje.
U novom i sada drukčijem ustroju pastoralnih mjerodavnosti, koje je uredio makarski biskup, Opačac je bio na prostoru novouređene Župe Proložac. Župnik i vjernici Prološca nastavili su se koristili tom crkvom i okolnim prostorom za slavljenje Gospe, sukladno drevnim običajima. Sada, u prilikama potpune vjerske slobode za kršćanske vjernike, u prigodi te svetkovine Opačac i crkva postupno postaju okupljalište sve većeg mnoštva vjernika iz cijele Imotske krajine, ali i susjednih dijelova Hercegovine koji su i dalje bili pod turskom vlašću. U tim okolnostima nastao je prijepor između vlasnika crkve i okolnog terena s jedne i župnika i župnog crkovinarsta Prološca s druge strane u vezi s raspolaganjem milostinjom koja se u prigodi te svetkovine sabirala. O tome su svoje odredbe višekratno donosili kako biskup u Makarskoj tako i civilne vlasti u Imotskom. Nakon više od stoljeća takvih nesuglasica crkvu je 1827. ozbiljno oštetio potres, a zbog prijepora oko vlasništva i pravâ ona postupno propada i konačno 1860. biskup je zabranio održavanje bogoslužja u njoj.
Župnik i crkovinarstvo Prološca dobivaju 1867. od biskupa dopuštenje da oko 600 m sjevernije, na lokalitetu Durmiševac, podignu kapelu za potrebe proslave Velike Gospe. Kako je ona bila malena (svega 5×4 m), pokazalo se da je nedostatna pa je zatraženo i 1873. dobiveno dopuštenje za izgradnju veće Gospine crkve (lađa 16,70×8,50, apsida 5,25×5,50 m). U njoj se otada slavila svetkovina Uznesenja Bl. Dj. Marije.
Kako je i ona bila nedostatna za mnoštvo vjernika koje se na Veliku Gospu okupljalo pored nje, župnik početkom dvadesetoga stoljeća za potrebe toga slavlja kupuje obližnju livadu Lučicu i na njoj gradi improvizirani oltar. To će postupno i uza sva nesklona razdoblja postati ono što danas imamo: prekrasan bogoslužni prostor slikovito nazvan „Zelena katedrala”.
Nakon izgradnje crkve na Durmiševcu ova stara Gospina crkva na Opačcu potpuno je zanemarena i prepuštena propadanju. Početak 21. st. dočekala je kao otužna ruševina zarasla u raslinje, a uz nju i dalje je održavan običaj misnoga bogoslužja u rane noćne sate na Veliku Gospu.
Posljednjih desetljeća lokalitet je najprije arheološki istražen i konzerviran, a pod stručnim nadzorom i zdušnim nastojanjem konzervatora, u suradnji sa župnikom, crkva je temeljito obnovljena i uređena te je ponovno prikladna za bogoslužje. Događa se to u 304. godini njezine izgradnje! Kao takva ona će zajedno s crkvom na Durmiševcu i sa Zelenom katedralom činiti skladan i raznolik trolist i svjedočit će o dubokoj pobožnosti što je vjernici ovdje kroz duga stoljeća u dobru i nesklonu vremenu iskazuju Majci Božjoj.
Tako bismo ukratko i vrlo općenito mogli orisati povijesni hod ovoga svetog mjesta i njegove uloge u nastanku našega svetišta Gospe na Vrljici. Ovdje bismo s pravom mogli parafrazirati one svetopisamske Jahvine riječi Mojsiju na Sinaju i reći: Vjerniče i štovatelju Gospin, izuj svoju obuću jer mjesto na kojem stojiš sveto je mjesto! To je mjesto na koje su u svojim potrebama i u svojem povjerenju prema Nebeskoj Majci pristizale tisuće i tisuće bosonogih hodočasnika što su po noći i danu tabanali po kamenju i trnju neuređenih oputina i koji su na golim koljenima ližući usijecali brazde u kameni pod ove crkve.
Neka nas ovo blaženo predvečerje i ovo sveto bogoslužje koje ćemo slaviti prožmu osjećajem pripadnosti tolikim naraštajima koji su ovdje nalazili lijek za ranjenu dušu te dadnu snagu za dostojan kršćanski život i priprave nas za svetkovinu nebeske zaštitnice.
Fra Nedjeljko Jukić
